VOLONTERI PIŠU ZA IN PORTAL Što sam naučila o inkluziji osoba s invaliditetom
Volonteri su, čini se, puno naučili u URIHO-voj Virtualnoj radionici. Možemo li i mi od njih nešto naučiti?
Slušajući današnju edukaciju o inkluziji osoba s invaliditetom postalo mi je jasno koliko se zapravo malo o ovoj temi priča u svim dijelovima života. Nisam niti bila svjesna što se sve klasificira kao oblik invaliditeta te koliki je zapravo postotak osoba s invaliditetom. Uz to, naučila sam kako, samo zato što se na osobi ne vidi da je osoba s invaliditetom, nikada ne smijemo unaprijed zaključivati i odbijati pomoći ili poslušati ako nam se osoba obrati.
Saznala sam na koje način je najbolje pomoći osobama i na što obratiti pozornost u komunikaciji. Ono na što bih se posebno htjela osvrnuti je upravo ta odgovornost koju društvo ima o podizanju svijesti o postojanju različitih oblika invaliditeta, kao što su npr. mentalni poremećaji. U zadnji par godina podiže se svijest o ozbiljnosti mentalnih poremeća, posebice kod mladih ljudi, ali i dalje u društvu postoji određena stigma oko toga te se na njih ne gleda kao oblik invaliditeta. Često se na osobi niti ne vidi kako ima određeni mentalni poremećaj, a ona upravo zbog straha osuđivanja od okoline niti ne želi reći kako joj je potrebna pomoć.
Osim što postoji stigma oko mentalnih poremećaja koji nisu lako vidljivi niti prepoznatljivi, postoje predrasude prema svim osobama s invaliditetom. Problem društva je da se na sve osobe koje odudaraju od prosjeka u bilo kojem smjeru gleda kao na nekoga tko ne pripada tome društvu u potpunosti te ih se marginalizira. Odgovornost društva je da te osobe ne diskriminira, da ih se ne stavlja u nekakve kategorije, već ih se što više uključuje u društvo kojem pripadaju.
Važno je osigurati da svi kojima je pomoć potrebna, mogu je dobiti bez straha da će ih se gledati na drugi način ako je odluče potražiti. Treba ohrabrivati ljude da traže pomoć koja im je potrebna. Uz to, treba osigurati da su sve okoline prilagođene osobama s invaliditetom kako bi se oni osjećali sigurni u njima.
Ono najvažnije što sam danas čula i što smatram da bi svi trebali čuti i razumjeti je da se prvo gleda osobu jer svi smo mi ravnopravne osobe koje imaju ista prava.
Volonterka projekta '72 sata bez kompromisa'
