VOLONTERI PIŠU ZA IN PORTAL Moj doživljaj života osoba s invaliditetom
Danas vam donosimo vrlo provokativan tekst volonterke projekta '72 sata bez kompromisa', tekst koji će vas natjerati na razmišljanje...
O ovoj temi vrlo je teško pisati jer je složena i kompleksna.
Osobe s invaliditetom prije su u meni izazivale sažalijevanje i snažne emocije. Slobodno mogu reći da imam posebnu privrženost prema njima, a i s godinama sam ih naučila ne sažalijevati. Ne bih se mogla zamisliti s nekim invaliditetom, kao što vjerojatno ni većina ljudi danas ne želi razmišljati uopće o mogućnosti da bi i oni jednog dana mogli postati osoba s invaliditetom.
Moje pitanje samoj sebi je: 'Zašto?' Ako mogu pretpostavljati kako će mi vjenčanje u budućnosti izgledati, kako će mi budući muž izgledati, do kada ću živjeti - zašto ja, a i nitko od nas ne razmišlja da bi se jednog dana to nama moglo dogoditi. Osobe s invaliditetom nisu nimalo 'jadne' kako ih neki od nas smatraju, niti žele da ih se odvaja od društva, ali u većini slučajeva, ja, kao i većina drugih ljudi to radimo. U namjeri da iskažemo našu empatiju, privrženost prema njima i dobru volju, zapravo ih nekada nenamjerno diskriminiramo, a da toga ni sami nismo svjesni.
Lako je meni kao osobi bez invaliditeta jednog dana sjesti i napisati neki projekt kako bih olakšala život osobama s invaliditetom. Međutim, pita li se uistinu te osobe danas pri donošenju odluka koje se tiču njih. Trgovački centri imaju parkirna mjesta za invalide, a pored tog parkirnog mjesta je nogostup koji osoba u kolicima ne može prijeći pa se mora voziti okolo po parkingu. Po gradu viđam dosta invalidskih rampi pored pokretnih stepenica, ali nikada nisam vidjela osobe kojima su te rampe potrebne da ih koriste. Možda jer te rampe nemaju ni ključ pa su zapravo beskorisne, a velika suma novaca je potrošena na njih. Jaki smo mi na riječima kao narod, ali trudimo li s mi uopće za prava drugih ljudi dok je nama dobro? Glupo pitanje, je l' da? Pa tko bi se borio za druge dok je njemu lijepo.
Lijepo je, dok nama ne bude trebala pomoć.
Osobe s invaliditetom sam s vremenom naučila promatrati kao 'normalne' osobe, ne kao osobe u kolicima, osobe sa štapom ili slično. Pa to su sve ljudi. Ljudi koji dišu, žive, neki imaju čak više energije i humora od mene. Nekada je u njihovom društvu meni osobno ugodnije. Žao mi je što jako malo ljudi zapravo želi slušati o raznim motoričkim poremećajima, raznoraznim oštećenjima, a svi želimo slušati tračeve o Plenkoviću, Milanoviću i aferama.
Osobe s invaliditetom, kao i brojne osobe koje im pomažu, trude se da se njihov glas čuje, ali čujemo li ja i vi uistinu njihov glas? Možda ćemo ga čuti tek jednog dana kada nama bude odgovaralo da čujemo taj glas. Žalosno, ali istinito. Smatram da smo mi kao društvo zapravo osobe s invaliditetom koje su gluhe ili nagluhe na vrlo jasne glasove.
Irena Ćutuk
