OBRAZOVANJE SVIMA Asistivna tehnologija i njezino prihvaćanje od strane osoba s invaliditetom

Nastavlja se niz tekstova u sklopu projekta 'Inkluzivno obrazovanje: osiguravanje pristupačnosti ne-strukovnog obrazovanja odraslih osobama s invaliditetom'

Cilj ovog teksta jest osvijestiti teškoće pri korištenju asistivne tehnologije te kako one utječu na motivaciju za uključivanje u procese cjeloživotnog obrazovanja.

Asistivna tehnologija jest ona koja omogućava ljudima da umanje efekt teškoća koje imaju uslijed stanja, poremećaja ili bolesti organizma. Njezina primarna svrha jest ponuditi sredstva pomoću kojih osobe s invaliditetom mogu realizirati jednake mogućnosti koje se podrazumijevaju za sve ljude. Ona je medij putem kojeg osoba dolazi do sadržaja koji su osobama bez invaliditeta lako dostupni. Ona ima komunikacijsku ulogu u širem smislu, unapređuje efikasnost dvosmjernog prijenosa informacija osobe s invaliditetom i njegove okoline. Naglasak je na sredstvu, a ne sadržaju.

Neupitno je da je ideja o postojanju i razvoju asistivne tehnologije od ključne važnosti za samoostvarenje osoba s invaliditetom u zajedničkim okvirima ovoga svijeta. Kao i kod svake tehnologije, možemo je kvalitativno procijeniti u oba smjera. Uvijek će postojati aspekti nekog od proizvoda, alata ili sustava koji su pozitivni, korisni i oni koje bi bilo dobro usavršiti, izmijeniti, koji stvaraju dodatnu zapreku. Asistivna tehnologija nije savršena, svaki od tih medija ima prostora za poboljšanje ili napredak. To je tehnologija u razvoju i na tržište se kontinuirano plasiraju novi proizvodi.

Poanta prethodnih dvaju odlomaka jest naglasiti aktivnu ulogu korisnika asistivne tehnologije te količinu informacija kojom korisnik mora raspolagati kako bi je uspješno koristio.

Naime, osoba koja planira nabavu nekog od proizvoda asistivne tehnologije najprije treba istražiti tržište kako bi se upoznao s ponudom. Pri tome pretpostavljajući da dobro barata relevantnim detaljima teškoća s kojima se suočava uslijed vlastitog invaliditeta. Imajući svijest o tome, odnosno razrađenu ideju o problemu kojeg želi riješiti, može krenuti u potragu za rješenjem u vidu asistivne tehnologije.

Ovdje je važno spomenuti niz zapreka na koje osoba dodatno može naići. Informacije o proizvodima su često nedostupne jer primarna teškoća (invaliditet) onemogućava korištenje uobičajenih komunikacijskih kanala (npr. osoba s oštećenjem vida je u potrazi za aplikacijom koja bi joj pomogla pri snalaženju na računalu, a mora se koristiti računalom kako bi se informirala o dostupnim aplikacijama). Nadalje, određeni proizvodi nisu dostupni ili se jako dugo čekaju s obzirom na mjesto življenja potencijalnog korisnika. Jasno je da se većina kompleksnijih alata mora i platiti. Postoje oblici sufinanciranja od strane većine zemalja, ipak i o tome valja sakupiti informacije i uložiti napor. Problem je jezika koji je vezan uz određeni proizvod, te su mnogi neiskoristivi ukoliko korisnik ne poznaje jedan od svjetskih jezika. Postoji još niz proceduralnih teškoća na koje osoba može naići na putu do realizacije specifičnog proizvoda asistivne tehnologije.

Onog trena kada je željeni alat nabavljen, korisnik može pristupiti uvježbavanju korištenja istog. Svaki proizvod ima svoje specifičnosti i kako bi osoba osjetila efekte njegove primarne svrhe mora biti dobro upoznata s načinom na koji on funkcionira.

Tek kada korisnik postane ekspert u korištenju određene tehnologije može pristupiti dobavljanju onih informacija koje su ostalima, osobama bez invaliditeta, uobičajeno dostupne.

Radi se o dvama procesima koje osoba s invaliditetom treba prolaziti ukoliko se odluči koristiti pravo jednakih mogućnosti.

Ne čudi, stoga, da motivacija osoba s invaliditetom za uključivanjem u obrazovne procese nije visoka onoliko koliko bismo možda očekivali. Pritisak aktualnih svjetskih trendova k cjeloživotnom obrazovanju se duplicira jer ono povlači za sobom paralelni proces kontinuiranog učenja o dostupnim/potrebnim asistivnim tehnologijama kako bi uključivanje u ovaj prvi proces bio moguć.

Svrha ovog teksta jest zapravo ispravljanje slike o asistivnoj tehnologiji kao onoj koja osobama s invaliditetom omogućuje da bude doživljena kao da ima prednost nad onima koji nemaju invaliditet i ne koriste specifičan proizvod asistivne tehnologije. Niti jedan proizvod, alat ili sredstvo ne može u potpunosti poništiti negativne efekte koje donosi invaliditet, a kamoli u toj mjeri unaprijediti njegove sposobnosti da bismo ih mogli vidjeti kao svojevrsnu prednost.

Naravno, postoji zloupotreba asistivne tehnologije. Uvijek je moguće dobar proizvod koristiti u manje poželjne svrhe. Zloupotreba obuhvaća svako korištenje proizvoda asistivne tehnologije u svrhu koja odstupa od omogućavanja jednakih mogućnost. Namjerno korištenje inače korisnog proizvoda u manipulativne svrhe nije dokaz stjecanja prednosti nad onima koji taj proizvod ne koriste.

Mia Pavlić Cindrić