Kontekst socijalne politike i potencijal osoba s invaliditetom u kreiranju inkluzivne socijalne politike

Na nama je odgovornost i prilika za promjenu stava prema nama - sjednimo, okupimo glave, gradimo koherentniji odnos, unatoč svim različitostima među skupinama osoba s invaliditetom, budimo nova pokretačka snaga i katalizator promjena

Brojna istraživanja govore o niskom udjelu osoba s invaliditetom (OSI) u politici, niskom udjelu tema vezanih uz OSI o kojima se raspravlja na sjednicama tijela vlasti, a svjedočimo i sve većem rezanju udjela državnog proračuna namijenjenog za OSI, jer se ne nalazimo na vrhu prioriteta naše Vlade. Godinama se naglašava kako OSI nisu samo socijalni problem zajednice, već i politički. Godinama se pokušava ukazati na potrebu uključivanja OSI u političku i javnu arenu zajednice, ali aktualna politika niti je zainteresirana, niti razumije izazove OSI, iako je na to obvezuje niz međunarodno prihvaćenih dokumenata.

Socijalna je politika organizirana djelatnost države i drugih društvenih čimbenika, kojoj je svrha prevladavanje socijalnih rizika, pomoć siromašnim i isključenim pojedincima i socijalnim skupinama, ujednačavanje životnih šansi te općenito unapređivanje socijalne dobrobiti građana (Puljiz). Socijalna je politika ključni instrument djelovanja socijalne države i usko je povezana sa socijalnim pravima.

Bitnu ulogu u kreiranju socijalne politike ima civilno društvo. Civilno se društvo može definirati kao 'arena ili javni prostor u kojem se stvaraju i izražavaju mišljenja, a nevladine organizacije djeluju kao treća snaga radi poboljšanja i kontrole gospodarstva i društva' (Osborne, Kaposvari). Civilno društvo može igrati važnu ulogu u distribuciji socijalne dobrobiti unutar društva. Civilno se društvo ravna načelom solidarnosti, dok tržištem dominira interes, a državom hijerarhija i vlast.

U zadnje vrijeme OSI postaju poprilično nezadovoljni dvostrukim kriterijima koji su vidljivi u svim porama društva, a voljeli bi da ih ima najmanje u civilnom, jer on sam po sebi bi trebao počivati na nekim drugim odnosima i vrijednostima te podizanju kvalitete i pojedinca i društva. Vrlo često OSI predstavljaju osobe bez invaliditeta. Parola socijalne inkluzije 'Ništa o nama bez nas' je najčešće samo floskula, odnosno dosadašnja praksa je pokazala da OSI nitko ništa ne pita, već se napravi onako kako par pojedinaca misli da je najbolje, a to nikako ne doprinosi globalnoj dobrobiti I kvaliteti života OSI. Predstavnici udruga i saveza udruga OSI putem medija nedostatno često zastupaju OSI kada su im 'povrijeđena' prava.

Često čujemo izjavu 'OSI su skupi državi, a politički nebitni', a ona bolno ilustrira odnos države prema OSI. Država se licemjerno odnosi prema njima, deklarativno provodi ono što je ozakonila, a promjene u socijalnoj politici su temeljene pritiscima ili prijedlozima međunarodne zajednice. Po ovome OSI nisu interesna grupa državi, nevažni su, jer su ovisnička skupina, još uvijek se smatraju 'potrošačima' koji ne doprinose sustavu, obitelji i zajednici…

U odnosu na drugi dio izjave, vraćam se na sam početak uvoda članka - '…godinama se pokušava ukazati na potrebu većeg uključivanja OSI u političku i javnu arenu zajednice', od kojih je više od 511.000 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju (12,4% stanovništva), koliko ih ima u Hrvatskoj. Kad se tome pribroje članovi njihovih obitelji, odgajatelji i skrbnici, dobije se jako biračko tijelo tj. mnogobrojna manjina, no problem je što se ne mogu nametnuti kao glasna i snažna grupacija koja bi tražila svoja prava.

Imaju visoka očekivanja da ih netko drugi vodi kroz angažman i borbu. Odlikuje ih pasivnost i čekanje te kuknjava. Na društvenim mrežama vode žestoke bitke i imaju puno razloga za nezadovoljstvo politikom prema njima samima. Dodatna je karakteristika politike prema OSI izrazita heterogenost, što povećava broj i vrstu problema koje se ovom politikom adresiraju. No, unatoč svemu tome, OSI nisu naročito skloni inicijativi, odnosno organiziranju različitih oblika protesta, kako bi se riješili gorući problemi koje ni savezi ne umiju na adekvatan način riješiti. Ako se netko i odvaži na to, odaziv je slab. Kao da se to ne tiče nikoga od njih i kao da se mire s postojećim stanjem. Ne usude se uputiti zahtjeve bojeći se neuspjeha. Bitno je pokušati i dati sve od sebe, pa makar rezultati ne polučili trenutni uspjeh.

OSI nisu dovoljno snažne za prezentiranje sebe kao grupe za pritisak, pa tako ni u snažnijem prezentiranju problematike OSI u javnosti. Otežavajući faktor su ponekad i roditelji koji prezaštićuju djecu s teškoćama pa su ta djeca razvila naučenu bespomoćnost ili ih se učilo da se pokoravaju autoritetima, a to se kasnije reflektira i u odrasloj dobi te se ne znaju zauzeti za sebe u postavljanju granica. Do karaktera je, stava i pristupa rješavanju problema, ali i odgoja te kompleksnih uvjeta od kojih je mnoge stvorila sredina. Paradoks je u tome što se potiče prosječnost, a glorificira natprosječnost, a današnje društvo više odmaže nego pomaže ako imaš imalo drugačija razmišljanja.

Koji je 'recept' za osnaživanje OSI da postanu poduzetniji, preuzmu aktivniju ulogu u rješavanju svojih prava i pojedinih pitanja od interesa za OSI te time rezultiranjem potrebne promjene stava prema OSI, kao snažne i respektabilne skupine u daljnjem razvoju afirmativne politike vezane uz invaliditet?

Prvi korak osnaživanja svih OSI je dobra startna pozicija u životu - stimulacija razvoja u uvjetima obitelji, izgradnja punog potencijala i samopouzdanja isticanjem mogućnosti u prvom planu i povećavanjem očekivanja od njih naspram ograničavanja i naglašavanja poteškoća te prihvaćanje sebe od rane dobi. Drugi korak je samosvijest vlastitih pozitivnih snaga, tj. unapređivanje i iskorištavanje sposobnosti, talenata, vrijednosti. U svakom od nas 'čuče' te jedinstvene snage, samo ih treba prepoznati. Treći korak je najvažniji, a generalni je problem svih 'manjina' – 'samozastupanje'. To je vještina predstavljanja, zastupanja vlastitih prava i interesa odlučnim stavom, odnosno jasnije i glasnije izražavanje svojih mišljenja i uvjerenja, pravodobno upoznavanje sa svojim pravima (informiranje o pravima i o obvezama koje dolaze s tim pravima - poticanje sustavnog istraživanja i prikupljanja informacija o pravima) i bez straha i sa samopouzdanjem pravodobno reagiranje na svaki pokušaj diskriminacije i kršenja iste i zanemarivanja prava temeljem invaliditeta ili štetnih postupanja za njih. Samozastupanjem se stječu vještine donošenja odluke i izbora koji utječu na njihove živote i čine ih neovisnijima. Samozastupanje znači zagovaranje stavova samozastupnika na nekoj društvenoj razini, na primjer, prema drugim grupama, prema političarima i donositeljima odluka i općenito prema društvu i javnosti u kojoj žive.

Učenje vještine zastupanja i samozastupanja također treba provoditi u ranim životnim fazama, sustavno, bilo od strane roditelja, odgajatelja, skrbnika, bilo od strane zajednice, odnosno udruga djece s teškoćama u razvoju i OSI gdje značajnu ulogu imaju edukacijski rehabilitatori putem provedbe programa koji bi odgovarao potencijalu, potrebama i interesima tih osoba, bez obzira na stupanj teškoća. U rijetkim slučajevima, samozastupanje nije moguće primijeniti na sve OSI, na one koji žive u ustanovama socijalne skrbi, tiho i izolirano od svih, koji imaju najteži oblik intelektualnog oštećenja i ovise u potpunosti o tuđoj pomoći. Na njih se ne smije zaboraviti te osim individualno, zastupati i djelovati i u njihovo ime.

Jedan način na koji se može gledati individualno samozastupanje je stjecanje kontrole nad okolnostima u vlastitom životu. Radi se o zastupanju vlastitih želja o tome kako želimo živjeti, kako želimo da se prema nama odnosi naša obitelj, zajednica i službe. Zastupanje je kontinuiran proces, jer svaka pobjeda otvara nova pitanja s kojima se treba suočiti. Za mnoge ljude ova je praksa neprimjetna, jer ju uzimaju zdravo za gotovo, no za ljude s invaliditetom samozastupanje ima vidljivije i veće značenje.

Četvrti korak osnaživanja, ništa manje bitan od ostalih komponenti, je razvijati cjeloživotno učenje. Peti korak je međusobno poštivanje i složnost u interesu svih OSI kroz određivanje zajedničkih ciljeva i zadataka. Velika je podijeljenost unutar same populacije OSI pa i unutar određene skupine invaliditeta ili oštećenja, jer svatko smatra da je njegov problem najveći, a takva situacija stvara neuravnoteženost u sustavu. Možda bi rješenje bilo u pojavi sposobnog organizatora koji bi ujedinio i motivirao ostale OSI na poduzetnost i angažman.

Promjena, odnosno osnaživanje OSI na osobnom, socijalnom i političkom planu dolazi kada više ljudi bude aktivno: za početak biti aktivan i konstruktivan na svim razinama društva, a tiče se problematike OSI - sudjelovanjem u donošenju odluka kroz izvršnu i predstavničku funkciju u tijelima s javnim ovlastima; kao birač ili kandidat na izborima, bilo da je riječ o političkim izborima (lokalna/nacionalna razina ili nezavisna lista) ili izborima za funkciju predsjednika udruge, a najvažnije od svega toga je okupiti pametne, odgovorne i poštene ljude bez 'fige u džepu' koji će zajedničkim naporima javno djelovati, svojim znanjima, kompetencijama, iskustvima i vještinama, jer jedan čovjek ne može sam sve. A okupiti sposobne i poštene ljude koji bi se aktivirali je težak zadatak i izazov u ovom trenutku, ali je ostvariv. Potrebno je riješiti se straha i imati vjeru u to da se stvari mogu i moraju mijenjati. Dokaz tome je i Građanska inicijativa 'Pomozimo djeci s invaliditetom' koja je velik uspjeh postigla u svojim zahtjevima prema nadležnim ministarstvima i drugim državnim tijelima, uz podršku medija, za poboljšanje kvalitete života djece s TUR i njihovih roditelja.

Na kraju se nameće zaključak - udruge mogu, ali i ne moraju biti jedine mjerodavne te pravno i politički ovlaštene za zastupanje OSI. Neki misle da bi najefikasniji način borbe za prava OSI bio osnivanje političke stranke i djelovanje u stranci zagovaranjem za bolji životni standard svih OSI. Nova, snažna politička opcija koja će zastupati interese i potrebe OSI, ideološki nezavisna. Ništa novo rečeno, no nadam se da će se jednog dana osnovati svima željena stranka.

Poruka svima: Na nama je odgovornost i prilika za promjenu stava prema nama - sjednimo, okupimo glave, gradimo koherentniji odnos, unatoč svim različitostima među skupinama OSI, budimo nova pokretačka snaga i katalizator promjena kroz javni angažman i koncept peer zastupanja te radimo u interesu svake OSI!

Bit će to dugotrajan i trnovit proces, no sve se može, kad se hoće, ako svi damo maksimalni doprinos! Postanimo interesna grupa u razvoju trenda kreiranja inkluzivnog modela socijalne politike prema OSI! Ulažimo u vlastitu budućnost! Ukratko: Acta, non verba!

Tekst: Iva Baričević