Davno je Aristotel rekao da je ‘nada san budnog čovjeka’.
Čarolija Adventa, miris cimeta, i svjetlo, puno svjetla… Upalili smo adventsku svijeću, onu prvu, koja je simbol nade, onu koja svijetli i u najturobnijoj tmini, onu toliko nam potrebnu, onu pred kojom bi se i psihologijska znanost trebala osjećati poniznom.
U prošli ponedjeljak, ranom zorom, za volanom, na sada već pomalo prozaičnom putu na posao, vozim i u mislima pišem, slažem riječi i razmišljam. Košmar u meni i oko mene. Podvojeni osjećaji već pomalo koče razum. Pobjeći, pobjeći negdje. Sjena te prati u stopu, lovi ti korake, sustiže te… Opirem se tračcima pesimizma. Udahni duboko, broji do šesnaest, udahni, broji dalje. Prespavaj. Sutra izvire svjetlo s novim danom.
Jedan, prije desetak godina mladi pjesnik, pisac, roker, frontmen benda, po imenu Zlatko M., napisao je i uglazbio meni jednu od najdražih pjesama ‘Gospodar svojih proljeća’. Čuvši je tada, nazvala sam je najljepšom odom životu, odom optimizmu i onom pozitivnom u nama, onom što treba samo trunčicu da se u nekom trenu oslobodi i pretvori sivilo u beskrajni kolorit boja.
‘Čemu tamna legla očaja
Oceani crnih valova.
K’o da u modi je depresija.
Pa nije valjda da je pamet sva
U tome da si smrknut cijeli dan.
Ti si gospodar svojih proljeća
Božanski izvor svijetlih tonova,
Upali sunce da u tebi sja
Prekidač za to je u nama…’
Svaki novi dan je nova prilika, nova nada, ‘novo sunce koje u nama treba upaliti’. Stisnimo taj prekidač i ne posustajmo.
Dajući mi beskrajnu životnu podršku, tata mi je običavao reći: ‘Bedak Božji. Glavu gore. Nada se zadnja gasi.’ Tata Štef, dragi Cepo, nepopravljivi optimista.
Ovo je priča o slamkama koje izvlačimo svaki dan, danas jednu, sutra drugu i tako iz dana u dan. I zato, nastavimo ih izvlačiti, ne posustajmo, ima ih dovoljno za sve nas i još i više …
Advent – najljepše doba godine, i svjetlo, puno svjetla i naše slamke.
Autorica: Višnja Majsec Sobota
